Damir Prica Kafka – Capri, Cul-de-Sac: Velika nam je čast što smo pozvani na Beogradski džez festival
U samoj završnici 31. Beogradskog džez festivala, u nedelju 1. novembra od 23 časa u sali Amerikana Doma omladine Beograda, nastupiće zagrebački ekperimentalni džez sastav Cul-de-Sac // Orkestar za ubrzanu evoluciju. O istorijatu benda, regionalnoj muzičkoj sceni i učešću na BDŽF-u, više nam je rekao Damir Prica Kafka – Capri, saksofonista i klavijaturista, jedan od osnivača grupe.
Kultni impro-džez eksperimentalni sastav Cul-de-Sac osnovali su Dragan Pajić Pajo (gitara) i Damir Prica Capri (saksofon), 1986. godine u Zagrebu. Sredinom 80-ih godina bili su pioniri eksperimentalne impro muzike u SFRJ, nastupajući i na nesvakidašnjim mestima, poput gradskih prolaza, ulica i terasa. Tokom 90-ih, sastav deluje u Amsterdamu u formatu dua ili trija, da bi Pajić obnovio veću postavu po povratku u Zagreb, pod imenom Cul-de-Sac // Orkestar za ubrzanu evoluciju. Smrću Pajića u februaru 2014. godine, orkestar nije prestao sa radom, posvećujući dalje delovanje sećanju na osnivača i afirmaciji impro muzike među novim naraštajima. U današnjoj postavi sviraju istaknuti zagrebački muzičari, među kojima suDarko Rundek (bas), Damir Prica Kafka (saksofon), Andreja Košavić (vokal, truba) i Igor Pavlica (truba). Nastup uključuje i vizuelne instalacije cenjenog multimedijalnog umetnika Nikole Vincelja-Jinksa.
S obzirom na to da vaš eksperimentalni muzički sastav postoji od sredine 80-ih godina i da se u tom periodu značajno izmenila postavka benda, koliko se vaš zvuk menjao u tom periodu i da li ste ostali dosledni ideji koja vas je okupila na početku?
– Cul-de-Sac je započeo 1986. kao kvartet: gitara, bas, bubanj i saksofon. Naredne godine se pridružuje Neven Jurić na francuskom rogu, a nešto kasnije i Igor Pavlica na trubi, glazbenici koji su i danas aktivni članovi banda. Mjenjali su se bubnjari i basisti i svaka promjena je rezultirala nečim drugačijim i novim kako u zvuku tako i načinu sviranja. U zadnjoj zagrebačkoj fazi (1989-1991.), svirali su Dragan Pajić – Pajo na gitari, Darko Rundek na basu, Ivan Marušić – Klif na bubnjevima, Neven Jurić koji svira rog, Igor Pavlica na trubi i Damir Prica Kafka – Capri sa saksofonom i klavijaturama. Ovaj sastav se mjenjao ovisno o glazbenicima koji su svirali u njemu, ali osnovna ideja iz koje je nastao, a to je ekspresija i istraživanje na polju slobodne improvizirane glazbe, uvijek je bila prisutna. U stvari, bila je to težnja prema slobodi izražavanja i življenja, jednom procesu koji je stalno u trajanju.
Po osnivanju, bend je dobio naziv Cul-de-Sac, a nedavno ste mu dodali i nadimak ,,Orkestar za ubrzanu evoluciju“. Šta označavaju ime i nadimak benda?
– Cul-de-sac je francuski izraz koji se može prevesti kao slijepa ulica, situacija bez izlaza, beznađe, a to nam se dopalo, jer je termin dobro odgovarao našem senzibilitetu i osjećanju svijeta. Cul-de-sac je i naslov filma Romana Polanskog iz 1966. Zanimljivo je napomenuti da je 80-ih djelovao i Last Exit, bend u kojem su svirali vrhunski džez glazbenici: Piter Brocman, Soni Šerok, Bil Lasvel i Ronald S. Džekson. Glazba CDS-a i Last Exit imala je dosta dodirnih točaka, iako smo tek kasnije čuli njihovu glazbu. Naravno, nismo bili tako dobri glazbenici kao oni, ali imali smo vrlo sličnu ideju o glazbi, kao totalnoj improvizaciji baziranoj na ekspresiji. U to vrijeme, svoju smo glazbu opisivali kao apstraktni ekspresionizam. U periodu od 1994. do 2000, CDS je djelovao u Amsterdamu (gdje nam se pridružila vrlo mlada pjevačica i trubačica Andreja Kosavić) kao duo, trio ili kvartet. Nakon povratka u Zagreb 2000te, Pajo je uz dugogodišnje članove grupe okupio mlađu generaciju glazbenika i tako je CDS evoulirao u brojan kolektiv CDS Orkestar za ubrzanu evoluciju koji je znao imati i 18 glazbenika na sceni. Razlika između najmlađih i najstarijih članova u bendu bila je i do 35 godina. Trenutno, najmlađi član je vibrafonist Miro Manojlović, sin našeg prijatelja i kultnog zagrebačkog umjetnika Mancea. Ideja prerastanja CDS u CDS Orkestar za ubrzanu evoluciju bila je i uključivanje mladih glazbenika, što je glazbeno i inovativno jako dobro funkcioniralo, a na koncerte je dolazila publika od 20 pa do preko 50 godina. Danas sviramo uglavnom kao nonet: Franjo Glušac – gitara, Bruno Vorberger – bubnjevi, Darko Rundek – bas , Andreja Košavic – vokal i truba, Miro Manojlović – vibrafon, Igor Pavlica – truba, Neven Jurić – rog, Ivan Marincel – trombon, Damir Prica Kafka – Capri – saksofon i klavijature.
U poslednje vreme ste koncertno aktivniji u odnosu na prethodni period. Planirate li snimanje novog materijala ili angažovanje na nekim muzičkim projektima?
– Ironično je i tužno da je CDS-u „krenulo“ tek nakon Pajine smrti. Pod „krenulo“, mislim na povremeno prisustvo u medijima i eventualno 6 do 8 koncerata godišnje. Imamo u planu snimiti i izdati materijal, možda slijedeće godine. Beogradski džez festival je do sada najznačajnija manifestacija na kojoj nastupamo. Velika nam je čast da smo pozvani i vrlo smo sretni i uzbuđeni zbog toga.
Na koji način vaše nastupe prate vizuelne instalacije multimedijalnog umetnika, Nikole Vincelja-Jinksa?
– Nikola Vincelj – Jinks je član benda gotovo od samog početka. On ne svira, nego inspiriran glazbom crta male crteže na foliji koje projektuje tokom koncerta. Njegove projekcije su izuzetno važne za stvaranje atmosfere i cijelokupnog doživljaja koncerta CDS-a.
Jedni ste od prvih koji su počeli sa eksperimentalnom džez muzikom na prostoru bivše Jugoslavije. Možete li uporediti improvizovanu džez scenu nekada i sada? Koliko je ona danas zastupljena na našim prostorima?
– Mislim da je važno napomenuti da CDS ne svira džez. Mi sviramo slobodno improviziranu glazbu inspiriranu ponajviše free-avant jazzom, noise rockom, avangardnom, elektronskom i eksperimentalnom glazbom. Krajem 70-ih i početkom 80-ih, u Zagrebu je djelovao bend Deep Throat, nazvan prema istoimenom kultnom porno filmu. Grupu je osnovao i vodio prerano preminuli kompozitor i pijanista Zoran Šilović – Šilo, tada član i kompozitor Kugla Glumišta. Deep Throat je izvodio Šilove kompozicije u kojima je, uz zadanu strukturu, bilo prostora za eksperimentiranje i slobodnu improvizaciju baziranu na free jazzu i avangardnoj glazbi. Glazba zadnje formacije Deep Throat (1982.) u kojoj su svirali Šilo – klavir, Goran Reljić – violina i Capri – saksofon, bila je potpuna improvizacija, bez strukture i nastajala je u trenucima, kroz ekspresiju glazbenika. Dakle, vrlo je moguće da je prvi bend koji je izvodio glazbu najbližu punk jazzu, free jazzu, alternativnoj i eksperimentalnoj glazbi na ovim prostorima bio Deep Throat. CDS se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Free, avant jazz, eksperimentalna, improvizirana, eklektička glazba, bila je i još uvijek je prisutna u vrlo malim količinama na ovom prostorima. Zagrebačke grupe GAP, Brio i East Rodeo dio su te scene. Vjerujem da ima još sličnih grupa u regiji.
Vaši prvi nastupi su bili na gradskim trgovima, u prolazima i na ulicama i dešavali se spontano. Smatrate li da je takav način izvođenja najbolji i da u potpunosti odgovara improvizovanom džezu?
– Sviranje i pojavljivanje na trgovima, ulicama, prolazima, terasama, bila je jedna vrsta diverzije i provokacije. Bili su to glazbeni performansi, vrlo glasni, energični, uznemirujući i iritantni za većinu slušalaca. Sigurno da i danas ima smisla svirati na takvim prostorima. Čarls Gejl je do nedavno svirao na ulicama Njujorka, a nadam se da svira još uvijek.
Kakvo je vaše mišljenje o Beogradskom džez festivalu i o regionalnoj džez sceni?
– Beogradski džez festival je svakako jedan od vrlo značajnih festivala u regiji i svijetu. Impresivan je popis glazbenika koji su nastupili na njemu, od Majlsa Dejvisa, Gilespija, Mingusa, Evansa, Rolinsa, Kolmana, kao i mnoge druge džez legende i vrsni glazbenici suvremene džez scene. Nadamo se da će BDŽF biti u mogućnosti da i u narednim godinama ljubiteljima glazbe prezentira kvalitetan suvremeni džez, kao i nove glazbene tokove gdje se gube granice između džeza i ostalih suvremenih glazbenih i umjetničkih formi.
